Prije par tjedana, dok smo kupovali cugu u trgovini (ne damo se godinama moja ines i još uvijek „izlazimo“), naletio sam slučajno na smrznuti štapić u kištri. Vjerojatno je prošlo i preko deset godina otkad sam zadnji put tako nešto vidio, kamoli licnuo. Smrznuti štapić, to je najobičnija smrznuta voda s malo sirupa nekog u plastičnoj foliji koja se po ljetu može lickat umjesto sladoleda. Mislim da je na engleskom to popsicle.

Iz proustovskih pobuda kupio sam si to čudo iako je vani temperatura bila oko nule (ne damo se ines). Isplatilo se, vratilo me na trenutak u ljeta prije nego sam uopće znao šta je to cuga, pljuga, čekanje u redu, strah od ispita, razočaranje u sebe i druge i sve te životne, kao takve… Ali, trenutak ko trenutak, ode i nestade! No trajao je ipak dovoljno da se sjetim koliko je smrznuti štapić koštao onda. Bio je to ogroman iznos od 90 lipa. Da, niti cijelu kunu nije koštala ta zanimacija, koja je znala potrajati nekad i cijelih pet minuta kod strpljivijih i discipliniranijih lizača. Plus, tih 90 lipa je kupovalo i dobar osjećaj kad vidiš kako drugi pohlepno gledaju tvoj štapić. Smrznuti, jel, popsicle, da ne bi bilo zabune.

            Podsjećanje na malu radost lizanja malo vode s malo sirupa podsjeti me na neke druge male stvari. Početak prošle godine, sad jel kalendarska il akademska nisam siguran no nije ni bitno. Uglavnom, kava iz automata na faksu poskupila je za nevjerojatnih 50 lipa. S 2,50 na 3 kune. Na prvi pogled totalno trivijalna stvar, ali na razini malih stvari ogroman gubitak, a evo i zašto. Kava, kao i svaki drugi porok nekom neobjašnjivom kemijom (možda čak i alkemijom) ima bolji okus kada se pije u društvu. Okus će postati još bolji ako će te netko tom kavom počastit ili ćeš ti počastiti nekoga.

E sad, recimo da kreneš nekoga počastit kavom iz automata na faksu koja je prije bila 2,50, a sada je 3 kune i na pol puta shvatiš da ti je novčanik ostao u torbi kraj osobe koja čeka biti počašćenom. Okreneš se i vikneš „E ajd uzmi novčanik iz malog džepa s prednje strane i baci mi 5 kuna. (u slučaju dok je kava bila 2,50). Čašćenik pronalazi mrkog medvjeda i elegantno ga dobacuje. Krasne li scene.

Uvođenjem cijene od 3 kune dvije kave postaju iznos za koji je potrebno imati najmanje dvije kovanice i tu nikakvo elegantno dobacivanje ne dolazi u obzir. Tada dobacivanje postaje nabacivanje i o elegantnosti nema više govora. Dvije ili više kovanica podrazumijevaju ipak neko vraćanje do torbe i kopanje po istoj u potrazi za kovanicama, pa kombiniranje i prtljanje, brojanje, uf…. Bezvezne li scene.

            Obično se potvrdi ona da tek kad nešto nemaš više, skužiš koliko si bio sretan dok si imao. Ali, što kada ne primijetiš da nešto više nemaš. Samo zato što je život prebrz za registrirati svaku malu stvar, znači li to da ona nije izgubljena nakon što je nestane. Ako padne drvo u šumi… jel…

            Male stvari sagrađene su od apsolutne slučajnosti. Stvore se iz čistog mira, uglavnom su individualne prirode, žive ispod razine svjesnog registriranja, takoreći lete ispod radara i onda nestanu i ostave iza sebe nešto nalik na mali val koji se stvori kad list dotakne već poprilično uzburkanu površinu rijeke. Ali neki put, nekad i ponekad se razviju iz individualne malenkosti u fenomen.

            Fenomen kojeg su itekako svjesni moji suputnici iz HŽove linije kojom svakodnevno „komjutamo“. Inžinjeri zaslužni za ugradnju mp3 playera u mobitele sigurno nisu registrirali malu stvar kao što je onečišćenje bukom, točnije cajkama, u prometalima javnog prijevoza, a posebno u vlakovima od kojih su i oni koji prometuju (divne li riječi) na već spomenutoj liniji. Nažalost, nisu inžinjeri  razmišljali o putnicima raznih godišta i raznih glazbenih preferencija kada su ograđivali u te mobitele 50% jače zvučnike (za one koji ne čuju dobro i treba im glasniji alarm ujutro, naravno). Tako je ne razmišljanje inžinjera o malim stvarima dovelo do toga da mnogi danas, htjeli – ne htjeli nauče poneku istinu o čaši, ženi, žabi, zmiji… Ipak, treba biti pošten i reći da su inžinjeri predvidjeli da se glazba s mobitela sluša kroz slušalice (ali gdje je tu zabava???). Oni, istina nisu mislili napraviti mini boomboxe , no vražje su te male stvari. Rađaju se, žive i djeluju van dosega ljudske kontrole. Imaju svoju neku volju.